Pred brojnom i uglednom publikom u podgoričkoj biblioteci „Radosav Ljumović“, u ponedjeljak 5. februara, održan je prvi dio omaža Birislavu Pekiću.

Pristunu publiku pozdravila je v. d. direktorke Biblioteke Slavica Ilinčić, ističući da biblioteka „Radosav Ljumović“ „u svom programu, pored drugih aktivnosti, praktikuje i obilježavanje važnih jubileja u kulturi, dana rođenja naših i svjetskih književnika i umjetnika“.

Ilinčić je najavila da će Biblioteka, kao i u slučaju vladike i pjesnika Njegoša, te vojvode i književnika Marka Miljanova, počevši od ove godine ustanoviti i stalnu godišnju manifestaciju posvećenu Borislavu Pekiću.

„Jer, ako je istorija definisana kao dugo trajanje, mi zaista imamo i kime i čime da trajemo. Borislav Pekić je nesumnjivo, jedan od najsjajnijih dragulja u našoj kruni postojanja“.

Tokom uvodnog dijela programa Milorad Durutović je podsjetio publiku na neke epizode iz života Borislava Pekića. „Prvih deset godina života Borislav Pekić je živio u Podgorici, Novom Bečeju, Kninu, Mrkonjić Gradu, a zatim ponovo na Cetinju. O tom će sam zapisati: ՚Podgorice se ne sećam, što je žalosno, jer tu sam rođen, ali odmah i iseljen silom očeve službe; iz Novog Bečeja i Mrkonjić Grada imam mutna, nesigurna, možda i proizvoljna sećanja; alu tu, diližansu snova kristalno jasno i upečatljivo, emotivno vrlo intenzivno ocrtavaju Knin, Cetinje i Bavanište. Imao sam srećno detinjstvo՚[…] Međutim, to što je Pekićev rodni grad silom okolnosti nekako odbjegao iz njegovog sjećanja — ostavljajući, dakle, jedan trag žalosti za kočijom koja ga vodila, dalje, kroz razne države i gradove, stradanja, zatvore, interpretativne i političke nepravde, sve do Londona u kome će 1992. godine završiti svoju životnu i staviti zapetu na svoju književnu argonautiku — samo dodatno obavezuje da ne dopustimo da se desi nešto opasnije, da, naime, Borislav Pekić nestane iz sjećanja Podgorice“, zaključio je Durutović.

Predavanje pod nazivom „Aspekti poetike Borislava Pekića“ održao je doc. dr Goran Radonjić, profesor na Studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Profesor Radonjić je razmatrao različite aspekte ne samo književne, već i filmske poetike Borislava Pekića, ukazujući istovremeno na izrazitu etičnost i moralizatorski odnos prema kulturi ovog pisca. Radonjić se osvrnuo na same početke Pekićevog stvaralaštva, konstatujući da već od vijenca pripovjedaka „Vreme čuda“ Pekić pokazuje sklonost ka ukrštanju žanrova. Podsjetio je da se ova knjiga, istovremeno, smatra jednom od temeljnih knjiga srpske postmoderne književnosti.

Omaž Pekiću nastavljen je u utorak, 6. februara, projekcijom filma „Dan četrnaesti“ (1960), koji je rađen po Pekićevom scnariju. Prije projekcije filma o njegovom značaju i umjetničkim dometima govorio je Stefan Sinanović. „To je prvi film Zdravka Velimirovića, prvi film za koji je Pekić pisao scenario, i prvi jugoslovenski film prikazan u Kanu na prestižnom filmskom festivalu i tamo je ušao u uži izbor za Zlatnu palmu. I mada je nagrada tada pripala Luisu Bunjelu – svjedočanstvo o vrijednosti Velimirovićevog djela imamo i danas, naime, Kanski festival je, za 60 godina od prvog prikazivanja, ponovo emitovao Velimirovićev film i on je u tu svrhu restauriran u saradnji Crnogorske i Jugoslovenske kinoteke“. Tu je verziju imala priliku da vidi i podgorička publika u biblioteci „Radosav Ljumović“.

Omažu Borislavu Pekiću prisustovali su ugledni gosti: Nj. E. ambasador Republike Srbije u Podgorici, Nebojša Rodić, gradonačelnica Podgorice Olivera Injac, predsjednica Skuptšine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović, kao i brojni drugi važni posjetioci.

JU Narodna biblioteka “Radosav Ljumović”